 |
||||||||||||||||||||||
|
|
|
 |
|
|
|
VIJAKA U SRCU Ivana Brelaka Ivana Brelaka poznajemo kao mirnog, porodičnog, čovjeka koji marljivo radi i stvara. Mnogo toga može i umije Ivan Brelak, Ukrajinac čiji preci su se doselili u ove krajeve prije stotinjak godina. Ivan – pjesnik? Pa zašto ne! Toliko toga doživljavamo i preživimo. Sve se to negdje u nama skuplja i gomila i u nama sukobljava. Pa zašto sve to ne podijeliti sa drugima? Vrijeme prolazi i sve prolazi noseći sa sobom dobro i zlo, drvlje i kamenje kao Ivanova mala rječica Vijaka. Sve odlazi ali ipak nešto ostaje, kao što se talože zrnca zlata na dnu rijeke. Mala zrnca su negdje sakrivena i čekaju nekoga da ih pronađe i sačuva za bolje dane. Tako je i sa Ivanovom poezijom. Kroz nekoliko ciklusa možemo osjetiti i sagledati tok Ivanove rijeke. Na jednoj strani je Ivan ratnik koji se bori za goli život i čeka na bolje dane, a sa druge strane je Ivan kao zaljubljeni slavuj koji pjeva svojoj dragoj. U pjesmi Potjera rata napisao je: To već ne leti ptica To među stablima zviždi Rogati vjetar rata Ko je sve to proživio zna o čemu Ivan govori. Bio je i učestovao u ratu gdje nema pobjednika. Svi su izgubili – a godine su prošle uzalud. Ostao je život i uspomene i prijetnja: Divlji psi su zastali, i potjeru nastavlja iz petnih žila duh divljeg psa, što se oteo iz tijela. Tako je to. I time je sve kazano. Nema mira u duši niti mira u ljudima. Bez obzira što je sada sve mirno ne mora značiti da će tako uvijek biti. Hajka se nastavlja ... Ivan dalje kaže:
Tamo gdje ja živim Pale rose rane Prvi mrazac pao Sivilo izvez'o Odnijela si sobom Ostade praznina Tamo gdje si bila Jablan nebo dira
Kao da se pjesnik malo umorio i traži snagu za nove izazove. Pita se kako je sve tako brzo prošlo i kako se pojavila praznina i „rose rane“. Nije to ništa Ivane, malo srebra u kosi ništa ti neće naškoditi. Još uvijek možeš stvarati i činiti što budeš poželio. Iza svega toga opet dolaze „Prnjavorske proljetne kiše“ A u našem domu je mir i toplina, Nas djece troje i majka u tišini Samo nam mačke uz peć snuju I tihe se kapi u šipražju čuju Duša se sjajem ispunjava sve više Nad Prnjavorom padaju proljetne kiše. A iza kiše uvijek dođe sunce. Tako da za sada neće biti problema za našeg Ivana Brelaka. Uz gore napisano možemo samo da mu poželimo mnogo lijepih, mirnih i uspješnih godina. I neka nam otkrije još poneku tajnu koju je nosio u sebi dugo godina.
Andrija Hevka
Ljubljana, 23.maj 2009
|